Procvjetala žuka

Obavljajući posao turističkog vodiča, zajedno sa turistima ostajem uvijek zatečena dekoracijom jednog sakralnog objekta na trgu od crkava intra muros grada Kotora. Pitamo se svi skupa zašto je crkva Svetog Nikole ukrašena zastavom srpske pravoslavne crkve sa četiri ocila, simbolom popularne srpske krilatice, koja se pripisuje Svetom Savi “ Samo sloga Srbina spasava “.

Pa dobro pomislih, da li se opravdanje može naći u činjenici da je naša Crnogorska mitropolija izgubila svoju autokefalnost 1920. ujedinjenjem mjesnih pravoslavnih crkava na teritoriji Kraljevine SHS I tako postala jedna od četiri mitropolije na kojoj djeluje Srpska pravoslavna crkva.

Zašto se takvo obilježje nalazi samo na crkvi Svetog Nikole a ne I na crkvi Svetog Luke i zbog čega se sličnim obilježjima ne ukaže na čitavi istorijat crkve Svetog Nikole, neizbježno se nameće pitanje. Naime na mjestu današnje crkve se nekada nalazio dominikanski samostan koji je napušten krajem osamnaestog vijeka, u vrijeme Napoleonovog osvajanja Boke taj prostor je poklonjen pravoslavnima da sagrade crkvu, slično istorijatu crkve Svetog Luke, koja je služila kao bogomolja I katolicima I pravoslavnim vjernicima. Crkva Svetog Nikole iz 1810 je zajedno sa francuskom kasarnom izgorela u požaru a nova crkva je podignuta između 1902 i 1909 godine I nije okrenuta kao većina pravoslavnih bogomolja ka istoku.

Nakon pokušaja rješavanja enigme na fasadi pomenute crkve, ulaskom u crkvu Svetog Nikole uz zvuke pojanja crkvenog hora ugazili smo u žutu brnistru ili žuku, makiju koja obilato ukrašava naše jadransko primorje. Poluosušene stabljike sa žutim, napuklim od nagažaja smrvljenim cvjetovima povukle su moje ruke, prsti su zagrabili nekoliko stabljika I počeli da prave vijenac. Nijesu su se lako dale ukrotiti pa su ih zato još u antičko doba koristili za izradu užadi, mreža, jedara, odjeće, za prekrivanje krovova, izradu potplata, papira, platna I tekstila. Nije izgledala kao da je namočena u moru, pripremljena za izvlačenje vlakana, bila je jednostavno zgaženi dekor crkve povodom proslave Svetog Trojstva. Nakon što je hor završio sa pjesmom, vjernici su se uz blagoslov sveštenog lica mogli pokloniti moštima ruskog sveca koji će još samo određeno vrijeme biti u Crnoj Gori.

Uslijedio je sasvim neubičajen obrt u diskursu sveštenog lica, koji je počeo pozivati prisutne vjernike kao I sve ostale pristalice bunta protiv novog zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji teritorije Mitropolije crnogorsko-primorske smiješta u okrilje države na kojoj se I nalaze oduzimajući im oreol srpske pravoslavnosti.

Crkva postade predikaonica sa koje su se upućivale rečenice revolta protiv predsjednika Crne Gore I vlade u nadi da će potpisnici peticije biti do Vidovdana u broju od 100000 I tako onemogućiti izglasavanje predloženog zakona.

Pomislih da je procvetala žuka pomutila svijest crkvenih lica pa je svojim tajanstvenim opijatom od aromatičnih ulja mir sakralnog objekta pretvorila u žestoki politički obračun sa neizvjesnim ishodom povratka samostalnosti Crnogorske mitropolije, koja joj je onomad uzeta.

 

Advertisements

Ženski splin

Posve ženski fenomen, koji su muški pisci bili radi da obrade stvarajući velika djela, filozofi da analiziraju kroz neprobojna sita mizoginije, čudeći se fenomenima ženske ćudi.

Ko je čiji odraz na zidu pećinske samice, daljinar kilometara želje, ko je koga stvorio ? Vatra kumira ili prosto, još jedno retorsko pitanje…

Žena je tragična heroina u sopstvenom scenariju nepomirljivosti sa svakodnevicom, izmaštavajući nepostojeći svijet kao supstitut za izrabljenu stvarnost, u kojoj se najčešće  izlivaju već pripremljeni kalupi bez mogućnosti da se umakne modelu.

Kad se pospreme sve igračke nakon dnevnih druženja sa stvarima, ostaje nešto malo rezerve u glavi za izlazak iz rutine, zamjenjujući stvarne aktere sa izmišljenim, realne situacije sa izmaštanim, kreirajući surogat, čija žrtva postaje dobrovoljno, ona sama, uživajući u sopstvenoj tragici I kada otkrije da se narcisoidno predala svojoj uobrazilji.

« Terala ga je da skače preko korbača kao što se tjera pas da đipa. Skočio je dva puta i oba puta dobio udarac; ali treći put uze joj on korbač iz ruku, izlomi ga u hiljadu komada i – nestade »[1]

Nad svakim izborom visi tragika kraja, sve se već desilo i prije nego je započela igra. To je usud Gospođice Julije, žene koje nema, ljubavi koju nema, priča koja se ne da ispričati. Oblak fatamorgane u bezvodnosti.

Niče kaže da je svemu kriv onaj glupi smiješak, da pravi muškarac želi ženu kao najopasniju igračku, Bukovski, kako ljubav ima formu slučajnosti, da možeš da kažeš da voliš neku ženu, ali postoji žena koju nikada nećeš sresti i koju možeš da voliš neuporedivo više.

I za muškarca i za ženu postoji izazov onoga što se još nije desilo a čija se ljepota tek naslućuje i otuda ona sefardska, Isidorina sevdalinska suza, koja stoji u oku nepomično, svijetli, niti otiče, niti usahnjuje.

To su « njene igre na granici, zavodljivi otrovi bez budnosti. »[2]

 

[1] Gospođica Julija, Strindberg

2.Muško-ženske puzzle, Momčilo-Zeko Zeković, str 87

Ne viđela se

Ne viđela se, do kad će padati ?

Kišni upit na oblačno-sunčanoj pozadini majskog jutra, uz usputno obećanje nadolazećeg ljeta da će sunce grijati i da ćemo se kupati.

Danima sam u društvu Markesove hiperbolične kutije stogodišnje samoće, koju nikako da nađem na polici kućne biblioteke, samo se odlomci davno pročitanog kidaju, tražeći nomadskim njuhom cincarsku formulu, koja će ih spojiti.

Tamo je u Makondu, sjećam se, visio prizor kišnog zaborava, riječi su se otimale iz pamćenja iskopavajući ratnu sjekiru sa kućnim predmetima, samo su etikete sa nazivima mogle spasiti od konačnog kraja u odsustvu memorije zapamćivača.

Sve sigurnosne brave su ostale bez šifre, svi smo mi isti u ovoj mučionici besmisla.

Rijeka

Prebrzo sažvakane filmske sekvence pred san, ostale su da vise na praznom ekranu. Koraci su našli put do postelje, tijelo se sručilo. Neđe daleko se čulo zatvaranje svih vrata, koja je trebalo otvoriti, isčupala sam poslednja iz šarki, smjestila se udobno na drvenom splavu I čekala prvi povoljni talas, možda rječni, da me povuče ili je to možda bio balvan, koji mi je posudila rijeka da se sakrijem u njegovom čvornonožju. Jedan zatvorenik je tako, kažu, pobjegao iz našeg “Alkatraza”.

Tvoja ruka na kosti mog bedra je čekala snažni zamah da se otisne. Zeleno tkanje rijeke je poslalo vir bez pazara I računa brodara. Pelikani bez kormorana I kormorani bez obećanja kasaronja, visili su u parovima na nekoj stijeni. Možda su čekali vještije ribare da zajedno sa njima uplašene ribe smjeste u već pripremljene mreže. Rijeka se ulila u jezero a jezero je rječnim tokom otišlo u more.

Stvarnost se prelila u san a san je ostao zaglavljen neđe između tvoje ruke I mog bedra.

Šuto poša, šuto i po doša

Nemam potrebe za lidom od 38 riječi a u fidbeku se nikad ne osvrćem, pomislih nakon održane školice novinarstva. To kako pišem ne podliježe nikakvim pravilima, nemam nikakva specijalno skrojena za posebne prilike, za projekte, lukrativne radionice, kad intelektualni transvestiti, preobučeni u edukativne anglofone nošnje paradiraju znanjem za koje su obučeni, izvodeći piruete lošeg stila na radost vještine ćutanja publike. Svi tu nekako trljaju prste, učenici, studenti, kad su oni uključeni u obuke, radosni što su tako lako na pragu ulaska u svijet odraslih a odrasli što će tako lako zaraditi još jedan papir, koji će im produžiti licencirano održavanje na aparatima do penzije.

Lica edukatora se ponavljaju iz radionice u radionicu, njeguju asertivni dil sa institucijama sistema, koje odobravaju ovo veliko vašarište. Sve slobodniji u prezentacijama, oslanjajući se često na svoje višedecenijsko iskustvo, kad se upale  vizuelni, auditivni i olfaktivni osjeti predstava može sama od sebe da počne I da se odvija uz komentare u vezi ili bez ikakve veze sa temom, samo da se interaktira uz veselo isčekivanje i poslednjeg sata radionice. Prilično vremena oduzima I pauza za ručak i od kafe, kao I razgovor, kad ju je najbolje učinjeti. Prezentatori se  śećaju i boljih vremena kad je ručak bio u režiji organizatora ali kako je budžet sve tanji a treba se i rastaliti, sve je manje prostora za pomenuti ili se on dešava u scenografiji sendviča i krafni.

Ako sa keteringa pređemo na lica učesnika, lukrativni ugovori su zapečaćeni ćutanjem obostranih interesa, organizatori će se rastaliti, učesnici će otići sa novim sertifikatima koje se staviti u svoj portfolio.

I sve tako u krug se pravimo englezi u sopstvenoj zemlji, plaćajući dobrovoljno porez globalizaciji u jednoj od brojnih država u kojoj se živi od projekata I kredita.

Čemu učimo đecu svojim ćutanjem I pristajanjem na modele pomenutih prezentacija, dok svi zajedno buljimo u belosvjetski ram bez slike…

Podzemlje

Odgledah sinoć film Podzemlje, Emira Kusturice I shvatih da I mi živimo u sličnom mraku, skrojenom po mjeri milionskih kreditnih apetita vlastodržaca. Voditi politku gradova I države putem projekata I kreditiranja nije nikad bilo lakše. Ostavljaju nam sve dublje dužničke repove, pune nam ruke kreditnim, debitnim I svakovrsnim karticama a naši džepovi sve prazniji I naše glave sve konfuznije, sve dok se vladajuća partija nije oglasila saopštenjem poslije posječenih balvana NP Durmitor, e tada su se čule sirene za uzbunu…

To je bio vrhunac paradoksa, đe se vladajuća partija zahvaljuje građanima Žabljaka, što imaju toliki stepen odgovornosti da spriječe dalju sječu stabala, sječu koju je odobrio nadležni organ Ministarstva a Ministarstva su valjda državni organi nad kojima ima kontrolu partija, kojoj smo dali svoje povjerenje na izborima.

Pomislih ništa čudno kad nam štampani mediji I televizije otkrivaju posledice političko-socio-kulturoloških djelanja, poslednji u nizu na planu međudržavnih odnosa bio je primjer hidrocentrala na Cijevni o čemu je izvijestila televizija Vijesti pozivajući predstavnika resornog Ministarstva, koji se zamjenom teza zahvaljivao Vijestima na pomoći.  Naime situaciji je prethodilo obraćanje pismenim putem resornom Ministarstvu upozoravajući na ekološke posledice pomenutih brana u Albaniji na teritoriji crnogorskog dijela rijeke, na koje Ministarstvo nije reagovalo neđeljama pa su se odazvali gostovanju na televiziji I pritom zahvalili mediju na pomoći. Mediji postaju posrednici između Ministarstava I dešavanja u stvarnosti, na koja ona ne reaguju pa pritjerani medijskom pažnjom postaju akteri od svojih pozicija. Mediji kod nas izvještavaju mahom o propustima sa kojima se vladajuća partija makijavelistički slaže, povlađujući krasnorječivošću protagonistima protesta.

Kad se vratimo na temu unutardržavne muke pitamo se mogu li se protestima vratiti posječena stabla u Baru, na Durmitoru, može li se ponovnom sadnjom dokazati bilo što osim nemoći pred samovoljom, čim se protestima ne sprječava ništa već se samo liječe posljedice a kuri se pridružuju glasnogovornici Ministarstava I DPS-a, ohrabrujući protestante u stilu dnevničkih priloga :  rekao je I dodao “ kako su od prvog dana bili sa sugrađanima, zalažući se odlučno da ne bude politizacije I zloupotrebe u dnevnopolitičke svrhe.”

Zamišljam režiju đe protestanti post festum dolaze da spriječe dalju sječu a obećavači vladajuće strukture im kažu da će im izaći u susret ako se ne budu udruživali sa opozicijom. Nakon postignutog dogovora portparoli DPS slobodni su da kažu kako podržavaju građane I njihov stepen ekološke odgovornosti.

Kako god bilo vladajuća partija je vazda spremna za post festum prestrukturiranje, za lukrativni konformizam I manipulaciju. Upališe se sirene iz filma Podzemlje, kreira se još jedno žarište za gašenje, vječno krivi Balkan, trljaju ruke pomirivači, ćute u mraku protestanti, čeka se novo poprište, jer još nije vrijeme za oslobođenje a njegovi protagonisti bi izgledali isuviše anahrono da bi bili stvarni u onoj mjeri u kojoj su stvarne spletke vladajućeg mizansena.

Posječeni

Zvanični izvještaji o Festivalu mimoze govore o troškovniku proslave, zvaničnom otvaranju I zatvaranju programa, karnevalu I spaljivanju karnevala.

Naime slavlje je koštalo 250 000 eura od čega je 150 hiljada pošlo na koncerte a ostatak na karnevalska zbivanja tipa maskenbala, sportsko-zabavnih manifestacija, gastro i književnih večeri, pozorišnih predstava. U izvještaju Vijesti pod navodnicima je stavljena priča o tome kako je prelijepa oaza mimoza postala bjelosvjetska animir dama sa osvrtom na najniži seljački talog u ovom gradu, koji hoće u Europu, a kako da nazovemo građanski sloj koji hoće balkansku animir zvijezdu, da svojim koncertom zatvori pomenutu proslavu…

Za sve je okrivljen Mito Kovertić, spalili su ga I stavili tačku na sve nedaće u ovoj godini. Smijemo li pitati odakle se načinje koverta sa 250 000 eura I sa kojih se građanskih visina neko procjenjuje kao najniži seljački talog…

Puls online.rs je donio vijest o sjajnom koncertu dame, sa gomilom dementnih rečenica u kojima se pominju njene tanke noge a naročito moderna minđuša, koju je otkrila nova frizura I tako izazvala želju ženskog dijela publike da isprati novi modni trend nadasve seksipilne folkašice. Na kraju je ponosno izjavila da je imala sjajan koncert, oborila rekord posjećenosti i može isklučivo da bude samozadovoljna.

Poručila je u osvetničkom maniru jer je njenom dolasku prethodila peticija građana, koji nijesu htjeli da njihov 50. praznik mimoze otprati pomenuta dama, vlasnica hitova u vidu kalkulatora plodnih dana 39,2, ražalovanih anđela, Anđeo drugog reda, ajd Batali, Bruka, Babaroga I sl.

Pitam se kako bi izgledala lomača na kojoj bi se umjesto maskote karnevala ložili pomenuti hitovi, jedan po jedan ili na gomilu I za koga se pišu pomenuti osvrti na gostovanja, da li su mediji samo oruđe u rukama moćnika, koji fabrikuju priče…

Nakon posječenih stabala u Baru, posječena je volja građana, koji svoj praznik nijesu željeli da proslave u društvu kraljice Žutila a morali su.