Pozorišna revolucija

I bi predstava Kapital-Karl Marks u režiji Andraša Urbana sa dramaturgijom Vedrane Božinović u Zetskom domu na Cetinju, anahrona hronologija post-festum revolucije. Šamar u lice ondašnjem I sadašnjem tranzicionom kapitalizmu sa prostom statistikom siromaštva proleterijata, čije su potrebe izražene količinama u decimalima kilograma/litara. Frapantna statistika, u kojoj je čovjek izražen brojkama, podijeljena jednostavno, na kraju sa publikom, u formi lažnih opravdanja, izvinjenja, denuncijacija, dobro poznatih sastavnih djelova kompozicije svakodnevice, sa pitanjem :A đe je tu čovjek, koje je svojevremeno postavljao Marks političkoj ekonomiji svoga vremena.

Čega se to plašimo, od čega se stidimo, pred čim zatvaramo oči, sve to uz muzičku pratnju Crnog bombardera. Intenzitet zvuka, praska, paradoksa političkih dilema, nakalemljenih ostataka tradicije I istorije uz razgolićivanje do kože. Uvukli su nas ne pitajući, surovo nižući slike revolta, očaja, bijesa, besmisla u scenariju pozorišne revolucije.

Sav taj teret je iznijela mlada ekipa glumaca bespoštedno gradeći kulu od gline I opeka, koju su već na hodniku, poslije predstave počeli urušavati ljudi sa pobrkanim jezicima. Ono što je činjenica a to je da je pozorišna katarza odradila svoje, svako je sa svojim orgazmom zvuka, svjetlosti I boje pošao na počinak.

Hoćemo li se sledećeg dana probuditi u istoj realnosti, sa istom nemoći pred potrebom da mijenjamo svijet I sa sopstvenom nepoznatom u jednačini očekivanja?

Mnogo je lakše potražiti odgovore tamo đe je napukla praznina, đe nema riječi, đe počinje tišina.  Još dugo ćemo preslagati u sjećanju frapantne slike bez stida I straha uz muzičku pratnju ad hoc benda sa željom da nas songovi sa predstave utješno vrate u vrijeme kad se evolucija nije plašila svog prefiksa re.

 

Advertisements

Glad

Pojavio se iza jedne od okuka dnevne porcije prirode, sasvim dovoljne da pronađem ljekovite trave, privijem ih na rane I zaliječim se. U jednoj ruci je držao na povezu lovačke, dobro obučene pse, koji su se još trzali sa lanca, u ushićenju još jednog lova, ovoga puta na lisicu.

U prolazu rekoh : «  Ovoga puta je platila lisica…

E, lisica. «  odgovorio je on.

Svježe ubrana u nekom jesenjem šumarku, krasiće svojim krznom sujetu korpulentnog lovca.

Nož u ruci žene se zaustavio, uzela bi svježa pera raštana, uvila ih jedne u druge, obrazujući neprobojni fišek, nož je zarezivao listove pripremajući ih za zelenu popodnevnu digestivnu epizodu gladi. Djevojčicina glava je jedva dosezala do stola, ona joj je govorila o jednoj sasvim drugačijoj gladi komšije sa kojim je završila u podrumu na iznuđenoj seansi razgolićivanja.

Bio je mesar, njegove ruke su velikom preciznošću tranžirale životinjsko meso, praveći fine zareze uz samu ivicu kosti podatne zvjeri. Jednom su samo posegnule za njom, izašla je da sa drugarima podijeli rođendansko slavlje. Podrum ispod mesare je besprekorno pospremljen, tragovi zvjeri izbrisani.

Dječija igra ih je dovela do kontejnera iz kojeg je virila nečija glava, tek rođenog djeteta, koje je završilo u đubretarskoj kesi. Dovoljan je bio samo malo jači stisak ruku majke.

Čekala je ispred lifta, prije ulaska joj se pridružio. Izabrali su željeni sprat, zgrabio ju je i priljubio uz svoje tijelo. Lift se zaustavio, otrgla se iz zagrljaja i izašla.

Zatvorio se u kupatilu i čekao da ukućani odreaguju na njegovo polučasovno odsustvo. Nije znao kako da zaustavi hordu, koja ga je ismijavala poslije časova, sa uvijek novim opravdanjem autoriteta da je vršnjačku kaznu na neki način zaslužio.

Ukrali su joj sat, očev poklon nakon razvoda roditelja, skupocjeni predmet, nije smjela priznati da ga nema, obećao joj je da će ga vratiti, došla je, ruke su je uvukle u kuću, grubo savladale, u jednom trenutku zamolila je za samo malo nježnosti. Slomljeni zub je zaliječio zubar, braneći je od nasrtaja raspaljene horde na tragu talentovane « kučke ».

Po diktatu sujete, velike nezajažljive zveri, tražio je žrtve, koje će otrpjeti rafalnu paljbu samoljublja sa izgovorom da lične zamjenice ionako počinju velikim Ja. Bila je to demonstracija moći u njegovom pozorištu. Kolekcionar sa izvodima za koje se kače tačno određeni profili pripitomljenih slušalaca.

Regrutuju ih iz reda slabih, nezaštićenih, rabe bez mjere, sladeći se, razmjenjujući besramno anegdote.

Puška, nož, ruke, riječi

Nož, ruke, riječi, puška

Ruke, nož, riječi, puška

Riječi, ruke, nož, puška

 

Čaura

Zatekla sam ga na ulici, ispruženog u posebno zanimljivom koloritu, kojim je privlačio pažnju tog, svog, jedinog dana. Izgledalo je kao da se za čas ispružio I odmorio, dok se nijesam primakla I vidjela da vazduh samo ordinira po njegovom skoro beživotnom tijelu. Pomislih da bi taj rijetki primjerak svoje vrste mogao uljepšati moju kućnu policu, uzeh ga na dlan, razmišljajući istovremeno kako bi toplota dodira dlana mogla možda oživjeti njegovo tijelo. Nabiralo se fino tkanje krila, dok nijesam shvatila da su to poslednje slike pred kraj. Priljubila su se jedno uz drugo. Uzaludno je bilo mijenjati taj položaj čaurne sklupčanosti. Sa dlana je završio na kafanskom stolu, u očekivanju turista iz Staračkog doma.

Ako smo odvojeni, nijesmo razdvojeni

Tim riječima je njegovo blaženstvo patrijarh antiohijski svega istoka, Jovan X pozdravio pravoslavne vjernike u Crnoj Gori, uže specijalizovane kao srpske pravoslavne vjernike, nacionalizovane pravoslavne bratije.

U najavi njegovog pohoda protojerej Nikola Pejović kaže da je svojim dolaskom uveselio pravoslavne hrišćane, što je izraz bratske apostolske ljubavi oličene u Hristu, nakon čega se od izlaganja “ab ovo” prelazi na taktiku “in medias res” pa se u prethodno navedeni, široko uzeti okvir, posađuje paradigma srpske pravoslavne crkve jer je njegovo blaženstvo u višednevnoj posjeti crkava u okrilju srpskog pravoslavlja, pa ide nabrajanje od Cetinjskog manastira, sjedišta Cetinjske Mitropolije, kojom prigodom će biti upriličena tkz. doksologija, služba za visoke zvaničnike, govor visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, zatim Manastira Ostrog, pa Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, đe će opet biti upriličena doksologija.

Koliko shvatih mi smo ođe ispostava srpske pravoslavne crkve a kvalifikativ crnogorska služi da označi mjesto okupacije u ovih nekoliko slika, u pratnji nauke o slavoslovlju, u ovom slučaju oličenog u srboslovlju.

Pa se zapitah do kad će se kvalifikativ crnogorski gurati u pomenuti kontekst I kako se od opšteg brzo dolazi do pojedinačnog  sve se smiješta u okrilje odvojenosti država, koje se ujedinjuju u znaku srboslavlja.

Elem putešestvije po internetu me odvede do jednog mjesta đe se ljetos zametnuo mejdan a davno jedna dinastija postavila temelje našoj državi, u Svač, đe je nesuđeni Papa, prema riječima Cetinjana, ta titula mu je umakla zbog diferencijalnih ispita, došao da obilježi teritoriju službom na temeljima crkve Svetog Jovana Vladimira I u tom naumu bio spriječen jednostavnom činjenicom da se našao na teritoriji opštine Ulcinj, od koje nije tražio dozvolu, pa je imao izvoljeti da uz pomoć policije bude sproveden u neposrednu blizinu svetilišta, koje objedinjuje pravoslavnu, muslimansku I katoličku vjeru bez nacionalističkih obilježja. Pomenuti događaj je na televiziji Hram prezentovan kao atak na Mitropolita Amfilohija u Ulcinju.

Ovaj kult ličnosti poglavara ispostave srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kojem je kvalifikativ crnogorski samo uljez u šire shvaćenom pojmovniku svetosavlja, medijski se gradi na svim frontovima, dok u vatrenim govorima svoju ideologiju “ puškom brane popovi ”.

Bastioni srboslavlja su feudi sa centrom na Cetinju, odakle se širi animozitet naročito prema pripadnicima religija, koje se ne rimuju sa pravoslavljem. Tako sam u ulozi turističkog vodiča, kao i brojne druge moje kolege iz mrskih mu zapadnih zemalja, ostala iza vrata utvrđenja, za koja još nije smišljena magijska mantra tipa : Otvori se…

Moja voda

 

Nagnuta nad sopstvenim bunarom spuštam još jednu praznu kofu da zahvatim svoju vodu. Nije to bunar Bademe Mušinović, zbog koje je skadarski beg došao u tuško kajmekanstvo da sa njenim ocem popije šerbet I kaže razlog svoje posjete. Bunar vrijedniji od zlata, u mjeri njene težine I begove želje za njom. Sada zapušten I prazan.

Ni hladna voda Milice, što odrana rani na vodu, džarmidžan, navigan, bez ašikovanja.

Ni bunar voda grozničava, bolnoglava, ukrašće se sama, preko tri gore zelene I dvije vode studene.

Ni oči duboke kao najdublji bunar da se ogledneš u njima.

Voda, ustajala, na površini se kofa bez pomoći trza, u pokušaju da zahvatim burilo vode, prolazi vrijeme. Spušta se strmoglavo I već  je u grlu. Otiče i hrani me.

Plaši dubinom. Ogledam se i probam akustiku glasa, lijepo zvuči u kakofoniji sa sivim  kamenom crnogorskog okrajka mog krševitog kraja.

Učim da volim svoju vodu, sitnim, brzim, na pola uplašenim koracima, u strahu da se na okliznem i utopim.  Mjesec ne pliva u bunaru, kaže vitez od crnog bunara, to su priče za djecu.

 

 

Sholastika

Obično je statistika, ta koja nas zamara na sjednicama, kada se svi zajedno okupimo da razmotrimo što nam je činiti I kakvo nam je iskustvo koje smo stekli prenoseći znanja, kakva su nam postignuća kao pedagoga, u antičko doba robova koji su dopraćali učenike u školu, kakva nam je relacija sa lokalnom zajednicom I Ministarstvom kao I NVO sektorom. Da li je naša evidencija ostanaka I izostanaka dovoljno moćna brojka da nas podsjeti kako se samo vješto igramo škole uz sporazumni zavjet ćutanja svih aktera zamešateljnosti. Nadugo I naširoko razglabamo o brojnim kodeksima, jedan od poslednjih u nizu je vezan za pristojni izgled profesorskih prilika I debatu pro I contra poželjne figure. Sadržaj polako napušta formu I naša odjeća zakačena na štriku prosvjetnih očekivanja karnevalski smiješno štrči podsećajući da će karnevala biti još I bez nas.

Elem, vrijeme je da konstatujemo kako su hodnici naše škole sve akustičniji I sve jače odražavaju bat koraka prolazećih, sve širi za prolaz a sve uži za snalaženje u nekim za nas sasvim novim vremenima. Hoćemo li tim putem uspjeti da prođemo ili se jednostavno provučemo sa zatvorenim kišobranom nadanja da ćemo iz škole zasluženo poći u penziju…

Cetinjska Gimnazija otvara svoja vrata ove godine 49 učenika, od mogućih 56 jer njih 7 nije uspjelo da se probije iznad bodovnog limita, te tako formira 2 odjeljenja. Deceniju unazad ista škola je upisivala do 100 učenika. Tražeći odgovor na pomenutu problematiku u obližnjoj Tehničkoj školi dolazimo do nemile konstatacije da se iza veće brojke od 83 učenika I formirana 4 odjeljenja, uz ovogodišnje novoupisano medicinsko odjeljenje, krije 14 učenika iz Podgorice, mahom neupisanih u Medicinsku školu glavnog grada I prošlogodišnjih 7 učenika iz Budve, koji su upisani na smjeru špedicije. Pomenuta škola je sa prošlogodišnjih 64 učenika postala vlasnik devize dualnog obrazovanja sa obezbijeđenom učeničkom praksom, koju finansiraju Ministarstvo prosvjete I Vlada u prva dva razreda a kasnije zadovoljni poslodavac, te tako polaznicima škole omogućila instruktore I profesore u izabranim zanimanjima.

Cetinjska Gimnazija je poveća zgrada sa prizemljem I dva sprata, pa svojim gabaritom podsjeća na neka bolja I učenički brojnija vremena. Ovu zgradu dijeli sa Likovnom školom, koja ove godine upisuje veći broj učenika u odnosu na prošlu zahvaljući boljem marketingu. U prvom razredu je 27 učenika dok ukupnu učeničku brojku čini 25 putnika iz Podgorice, 13 iz Budve I njih 14 smještenih u Studentskom domu kao I 10 Cetinjana, dok su ostali, od njih 82 u privatnom smještaju.

Ni u Osnovnim školama nije bolja situacija, O.Š “Njegoš” upisuje 83 učenika I formira tri odjeljenja  za razliku od “ LPO” škole, koja upisuje 55 učenika, raspoređenih u 2 odjeljenja u odnosu na prošlogodišnjih 62, a da ne pominjemo vremena, kad je ova škola imala ukupno 1200 učenika.

Kad bismo zakucali na vrata akušerskog odjeljenja bolnice “ Danilo I” rekli bi nam da je broj novorođenih Cetinjana u padu, kad bismo ušli u evidenciju migracija I emigracija otkrili bismo brojne razloge zašto naša kulturna prijestonica zatvara svoja vrata pred poražavajućom demografskom slikom.

U međuvremenu nama, profesorskim prilikama ostaje da samo strpljivo sačekamo kraj u nedostatku časova do norme.

 

https://www.cdm.me/kolumne/sholastika/

Mućkalica

To veče je progutala nebo. Njeno gipko ispruženo tijelo u zaletu za novu avanturu privlačilo je poglede posmatrača. Suvereno je vladala svojom teritorijom I osvajala bez milosti. Moćni napitak, mućkalica strasti, pohote I katarze je davao snage da se istrpe mučni trenuci već preživjelih vezivanja.

Dušo, srećo, jesi li se probudio, stižem za pola sata. U tih pola sata on će ispušiti jedan džoint i zaliti alkoholom još jedno čekanje, sramežljivo sakriti tragove nevjerstva, ona mu ne dopušta da se opija.

Njegov dan počinje negdje oko 5 popodne, atmosferu stvaraju stand up komičari, uz njih lako zaboravlja imperative dana i budućnosti, koja čeka u nekoj fotelji. Sve inertniji pred ispunjenjem svojih želja zatvara ključem, teškom bravom ono što je ostalo a ostalo je tako malo, vrijeme curi…dušo, srećo, izlaziš noćas, ne dopuštam do tako kasno…zabrani mi, voljela bih…